Sano još jedna trčkarija
Unaprijed moje najdublje isprike zbog gramatičkih grešaka kojih će sigurno biti i na pretek, pa i zbog stilski loše sročenog teksta, ali eto.. kaj da vam velim, takva sam – nesavršena!!
Ugl, da počnem pričanjem jedne od mora priča i pričica koje slažem u svojoj (ne)pametnoj glavici kada jednostavno nemam pametnijeg posla ili kada.. kako da se izrazim.. je preoteta od nekog slaatkog dečkića... hi hi! Recimo da u takvome stanju je i nastala ova, pomalo čudna na moj poseban način... :
Kao i svakog petka, i taj sam jedva dočekala ono 'milozvučno' zvono za kraj još jednog tjedna. I dok sam izlazila iz razreda još jednom bacivši oko na njegovu crnu kosu i nebeski plave oči čula sam glas kako me zove nadimkom. Okrenula sam se i vidjela dečka iz četvrtog razreda kojeg znam iz viđenja kako mi maše sa smiješkom. Prišla sam mu, osjetivši poglede iza sebe. I sama zbunjena uspjela sam prozboriti samo 'Bok!' a on se onako kulerski nasmiješio, shvativši kako više ništa pametnijeg neće čuti iz mojih ustiju pa rekao: 'Bok! Ja sam Val.' i pružio ruku. Moja malenkost, kao papagaj koji zna samo dvije riječi, ponovila još jednom 'Bok...'. Tada toga nisam bila svjesna, ali moj izraz lica je pokazao apsolutno svaku misao i emociju, te jasnu zbunjenost. On je posegao rukom u đep i pružio mi u ruke malu plavu karticu. 'Mislim da ovo pripada tebi..' Tada sam prepoznala svoj pokaz. Onako posramljena brzo sam ga uzela i spremila u đep nadavši se kako nije primijetio taj oduran kes i još grozniji prišt na sred čela koju je predstavljala slika na njemu, te se samo zahvalila. 'Ležao je na podu na ulazu od škole, pa eto.. da ti ga vratim.' Još jednom, da dokažem svoj skroman rječnik, promrmljala sam 'Hvala..' spremna već pobjeći u mišju rupu od srama.
'Ma nije problem, i meni bi bio bed da izgubim pokaz. No, ne bi se bunio kada bi ga ti pronašla.' Ne mogavši vjerovati vlastitim ušima samo sam tupo gledala u njega. Shvativši kako vjerojatno glupo izgledam, osvijestila sam se, vratila u realnost i samo odgovorila:
'Onda najavi ako planiraš izgubiti nešto u skoroj budućnosti, da se slučajno ne bi našao neko prije mene!'
- 'Ooo, pa ti znaš i pričati! Svaka čast!' – počeo se smijati.
- 'Ha-haa.. Naravno da znam pričati, ni ne znaš koliko!!'
- 'Pa mogla bi to dokazati jedan dan... prije škole?... možda i izgubim nešto.' – nacerio se.
Polaskana njegovom očitom zainteresiranošću samo sam potvrdno klimnula glavom. – 'Onda se vidimo.' Pozdravivši ga još jednom krenula sam prema izlazu.
I tako je moj vikend počeo. Dva dana blaženstva i mira. Vozeći se kući moje misli su već bile na suboti i Martininom rođendanu kojeg čekam cijeli tjedan. Poklon sam već kupila, odjevnu kombinaciju osmislila i samo se čekao taj dan, pogotovo jer je i Tomislav trebao doći. On je bio moj slaba točka od prvog razreda srednje škole, od prvog dana kada sam ga ugledala, jednako slaba koliko i moja hrabrost da mu priznam svoje osjećaje. Ali dobar osjećaj koji sam imala u vezi te subote, osjećaj da će se nešto promijeniti i ništa više neće biti isto natjerao me da zaboravim na nedavni događaj sa Valom.
Tu večer sam teško zaspala. Snovi su mi bili pomiješani, nepovezani te toga jutra probudivši se leptiri u mome trbuhu nikada nisu bili energičniji. Cijeli dan mi je protekao u bunilu i kada sam, jedva dočekavši večer, krenula prema mjestu događaja moj trbuh samo što nije počeo pucati od nemirnih leptirića. Osjećala sam se kao malo dijete kada dobije novu igračku, nervirajući već samu sebe.
Sređena i dotjerana, samopouzdanja do neba ušla sam s ostatkom ekipice u klub. Smjestivši se do najbolje prijateljice pogledom sam ga tražila među masom ljudi. Kako se prostor punio, glazba je bila sve glasnija i glasnija, do te granice da se nije bile moguće normalno razgovarati. Vrijeme je polako već odmicalo i ponoć je otkucala a njega još nije bilo. Moje razočarenje je bilo očito, i svatko u prolazu bi me potapšao po ramenu,vukao za ruku na ples ili jednostavno se zaderao 'party-brejker'. No, ja nisam čula niti vidjela nikoga.
Tada sam osjetila rosnu i hladnu čašu kako mi netko gura u jednu ruku a za drugu povlači prema sebi. Kada sam razbistrila sva osjetila shvatila sam da je to bio Val, s osmjehom od uha do uha.
- 'Očemo negdje na tiše mjesto da dokažeš koliko ti to možeš pričati?' – zaderao mi se na uho zagledavši se ravno u moje oči. Nekako blago i iskreno. Kao robot klimnuviši glavom krenula sam za njim prema izlazu. Kada smo izašli na hodnik on se sjeo na masivni kožni kauč koji je je zauzimao pola te prostorije. Sjela sam se do njega i počela piti iz čaše koju mi je prije toga dao, ne znavši ni sama što. Šutili smo neko vrijeme. No, to nije bila neugodna tišina. Barem ne meni. Nakon par trenutaka po drugi put je omeo moje misli zagrlivši me -'Ne zabavljaš se?' – mojim ne odogovaranjem nastavio je - 'Misliš na onog malog bahatog?'
Trgnuvši se zbunjeno sam ga pogledala. – 'Kojeg malog bahatog..?'
- 'Tomislava... Eno ga pijanog tamo u onom kutu.' – pogledavši u smjeru njegovog prsta vidjela sam Tomislava. Moga Tomija. Plazio je po nekoj prvašici u istome stanju kao i on.
- 'Kako si znao?..'
- 'Nije bilo teško zaključiti..'
- 'Zaključiti?... Moja najbolja prijateljica nije zaključila, kako si ti mogao?..'
Val je samo pognuo glavu i šutio. Neugodno što sam ga posramila pokušala sam promijeniti temu, i dalje zbunjena. Laktom sam ga lagano udarila po ruci i nasmijala se – ' Val, roditelji su ti bili stvarno maštoviti kada su ti dali takvo ime.' On je s olakšanjem podigao pogled i složio izraz gađenja. – 'Hmm... ovaj... moje pravo ime je Valerij. I NE, nisu bili maštoviti. Bili su samo glupi kada su mi dali takvo ime.' Suzdržavši se da se ne počnem smijati, samo sam ponovila. – 'Valerij, dakle... Ma zvat ću ja tebe Val.' – namignula mu.
- ' Beta, nazvat ću ja tebe..' – nacerivši se uzeo je mobitel i počeo tipkati moj broj. Zazvonila je moja nokia iz torbe. – ' Sada me možeš zvati koliko te volja, dobre ili loše volje, u svako doba dana..' Svaka daljnja minuta bila je filmska. Znate ono kada se dvoje zagledao u oči i shvate da su stvoreni jedno za drugog... bla bla i tako to... E pa, sve je slutilo na to, sve dok jedno, nesvjesno okoline, čeljade nije skočilo na nas i počelo buncati kako više niikadaa neće više piti. Počeli smo se smijati te mu pomogli da dođe k sebi.
Kada je već bilo vrijeme krenuti kavalirski se ponudio odvesti me kući što ja, naravno nisam odbila. Dalje ne moram pričati. Dalje je sve stvarno filmski. :D
Malo sam si u Božićnom duhu.. al ono, totalkica! (:
Last night I took a walk in the snow,
Couples holdin hands, places to go,
Seems like everyone but me is in love,
Santa can you hear me?
I signed my letter that I sealed with kiss,
I sent it off, it just said this:
"i know exactly what I want this year"
Santa can you hear me?
I want my baby, baby
I want someone to love me, someone to hold,
Maybe maybe,
He'll be all my own in a big red bow,
Santa can you hear me?
I have been so good this year,
And all I want is one thing,
Tell me my true love is here,
He's all I want, just for me,
Underneath my christmas tree,
I'll be waiting here,
Santa that's my only wish this year...
Glas Britnice mi pjevuši u pozadini, mozak računa obračun plaća i drugih stvari vezanih uz školu, a misli bježe njemu.. O daa! Sada kada bi trebala štrebati za završne ispite, on mi se mota po mislima. Već sam izanalizirala svaki njegov pokret, svaki pogled i svaku riječ upućenu mojoj malenkosti, i došla do zaključka. Zaključka koji me toliko raduje, i radi kojeg sam ušla u svoj duugo neposiječen svijet i ostavila sve brige iza sebe, zaključka koji govori da imam razloga biti sretna, i koji dokazuje da će ovi praznici biti samo početak...
Let it snow!
S obzirom na prijašnje stanje moje psihe ne mogu biti toliko u Božićnom duhu kao što inače budem u ovo vrijeme godine. Ali ove prve pahuljice snijega jednostavno izmame osmijeh na lice. Nije da imam ne znam kakav pogled s prozora svoje sobe (parkiralište suseda Tomeka, automehaničara) ali trenutno ovako bijelo je najljepši prizor koji sam danas vidjela.
I tako, dok sjedim u svojoj najdražoj vesti, i gledam kako vijetar nosi pahuljice i kako se skupljaju na još neotpalim, sasušenim laticama ruže koju je moja majka posadila za mene (ma volim ja nju), razmišljam i kujem planove za praznike. Između ostalog, naučiti skijati. Ooo daa, napokon i ja na skije. Sve je već dogovreno. Skije posudila od seke, a učitelj ne može biti bolji.. hihi A tu je i klizanje, proslava nove godine, party za kraj polugodišta, pokloni koje moram kupiti od ostataka još ljetne plaće.. uhh, odmah se bolje osjećam! (:
SANTA CLAUS IS COMING TO TOWN
You better watch out!
Better not cry!
Better not pout!
I'm telling you why,
Santa Claus is comin' to town.
He's making a list
and checking it twice.
He's going to find out who's naughty and nice.
Santa Claus Is Comin' To Town.
He sees when you're sleeping.
He knows when you're awake.
He knows if you've been bad or good.
So be good for goodness sake!
You better watch out!
Better not cry!
Better not pout!
I'm telling you why,
Santa Claus is comin' to town.
With little tin horns and little toy drums,
rootie-toot-toots and rum-a-tum tums.
Santa Claus Is Comin' To Town.
Curly head dolls that toddle and coo,
elephants, boats and kiddie cars too.
Santa Claus is comin' to town.
The kids and girls in boyland
will have a jubilee.
They're going to build a toyland town,
all around the Christmas tree.
You better watch out!
Better not cry!
Better not pout!
I'm telling you why,
Santa Claus is comin' to town.
sam da velim koju... :(
Evo, trenutno u fazi samosažaljenja i u totalnom očaju, neznajući kako samo na trenutak prestati razmišljati o ovom usranom, odurnom, ma ne znam ni kojom rijeći opisati, danu. U pokušaju da odvratim misli... Započinjem svoju priču!
Ali nejde, ne mogu prestati razmišljati, ko za peh samo još i više vrtim sve misli po glavi. Znam da ovo moram preplakati, jer nije samo prolazna glupost.. nakon 17 godina živeći u potpuno disfunkcionalnoj obitelji, prividno poprilično normalnoj, čak i meni samoj, sada jednostavno ne znam o čemu bi rebala razmišljat. U glavi mi ja košmar, razmišljam o 100 stvari a sve se svode na jednu, i slažu se ko lego kocke, jedna po jedna u toj mojoj mutavoj glavi.
Ne smijem plakati, znam, nije vrijedno toga ali jednostavno ne mogu. Suze same teku, a cijelo tijelo mi se grči od same pomisli na situaciju koja se zbila prije dvadesetak minuta. Prema riječima moje najmilije majČice ja sam joj 17 godina trn u oku i kamen na srcu. Znam da tako ne mislim, al boli me. Boli me, i razdire.. i što je najgore, ponovila je to. ponovila 5 puta, svaki put drukčijim riječim, i svaki put sa istim značenjem. Nisam glupa pa ne shvačam, ili da ne shvačam pa krivo zaključujem. E NE, nije, na moju žalost!
Jad i bijeda, samo to osječam. Rupa kroz utrobu svakom suzom samo se širi i svaki put zakrpam, uspiješno, ali ona ko da svaki put baci sve veći kamen na mene i sve razdere. I u svakoj svađi napravi od sebe žrtvu i nda meni bude ŽAO! Meni, koju je vlastita majka optužila da prodaje zlato da bi dobila neki jebeni novac. Ma zašto bi ja to radila?!?! Ko da sam neki jebeni vandal, maloljetna delikventica, ko da sam ne znam ni sama što napravila. Shvatila bi da sam ikad radila nešto što ne rade mladi, normalni ljudi pa nema povjerenja, ali ovako, ne mogu.. Vrlo dobra sam učenica, imam svoj krug prijatelja koji su normalni, potpuno mlada, prosječna osoba, sretna u svemu što radim, optimistična puna želja, nade i jebenih planove. I kako neki jebeni roditelj može tako misliti o svom jbenom dijetetu i da sam ne znam kako loše?! Pa, ona mi je jebena majka, rodila me, odgajala po svome i da joj toliko nisam po volji. NE, to nomogu shvatiti... Razumijem ju u neku ruku, razumijem da nije sretna, da joj život nije ono što je htjela od njega, i da se nema kome povjeriti papuca već po šavovima, ali ne može mi to raditi. Jebemu mater i svemi, ne može!!! Ne može optuživati bez razloga i očekivati da šutim, da se ne branim.. Ne može..
Ne znam više ništa.. Mozak mi se trenutno ispraznuje i ulazim u fazu kad je propuh kroz mene, kada mogu satima buljiti u bijeli zid i ne razmišljati, ne misliti, ne zaključivati... ništa, samo postojati!
Slušam kako lupa nogama po jebenom podu dok hoda po kući i mogu zamisliti kako se osiječa, jadno sigurno, ali ne mogu joj samo tako zaboraviti... teško.. I evo, ako ništa drugo, barem sam izbacila sve iz sebe i lakše mi je! Ne vjerujem ni sama, ali je. Izrezala sam komadić iz glave i pretipkala ovdje. I ovo ne pišem da me neko žali, previše mi je i mog sažaljenja i mrzim se trenutno zbog toga, već jednostavno da imam osječaj da je netko čuo, pročitao moju priču! Ne treba mi mi lažno sažaljenje i tužan pogled tzv. prijateljice koja samo čeka da se isplačem i završim pa da ona može započeti svoju priču. To tako ide, premalo je istinski dobrih ljudi koju žele shvatiti tuđu bol. Shvatiti, ne žaliti ga radti nje.. Niti želim da netko misli nešto loše o mojoj mami... jer ona je ipak moja mama i ja ju volim!! I znam da ona mene voli. Ne nadam se, znam!!
|
